Nemaština i narušeno zdravlje jedno od troje djece nijesu jedini problemi sa kojima se suočava samohrana majka Tanja Nebrigić, iz Nikšića. Ekipa „Dana” je zatekla ovu porodicu kako se pakuje radi iseljenja iz nužnog smještaja koji su dobili na korišćenje prije četrnaest godina. Jedna od starih baraka nekadašnjeg radničkog naselja „Trudbenik” u nikšićkom naselju „Budo Tomović” bukvalno je postala nemoguća za život. Plafoni u unutrašnjosti se urušavaju, vodovodne instalacije odavno su dotrajale i ne funkcionišu što uz svaku, pa i najmanju kišu Nebrigićima stvara dodatnu nevolju jer voda curi na sve strane. Krov je, kaže Tanja, kao rešeto i ne pomažu nikakve popravke, a drvene obloge na spoljašnjem dijelu objekta već godinama i ne služi svojoj svrsi.
– Ne mogu više, moram djecu spasavati kako znam i umijem. Pronašla sam stan sa mjesečnom zakupninom od 100 eura, pa ću tu živjeti sa njima dok budem mogla plaćati, a onda ne znam gdje ću, ovdje mi povratka sigurno nema – kaže u suzama Nebrigić.
Prošle jeseni iskoristila je povoljne vremenske prilike, pa je više od 200 eura izdvojila kako bi popravila krov. U unutrašnjosti je popravila i plafone, sve prostorije očistila od vlage i prekrečila. Ipak, sve to je trajalo samo do prve kiše. Naći bolji smještaj nije problem, ali jeste kada imate više nego skromna primanja. Tanja je kazala da prima nadoknadu za invalidnost i određeni iznos na ime tuđe njege i pomoći za sedamnaestogodišnje dijete. Život im je posebno otežan kada je prije tri i po godine preminuo njen suprug.
– Uvijek su nas jedino novinari redovno obilazili i hvala vam na tome. Bilo je obilazaka i od nadležnih, ali su uvijek obećavali biće ovo, završiće se, dobiće se ovo ili ono. Godine mi prođoše u ovom haosu, dijete mi se razboljelo, a i ja sam narušenog zdravlja. Uspjela sam nedavno, zahvaljujući dobrim ljudima da se sretnem sa nadležnima iz Opštine. O problemima sam razgovarala sa sekretarom Sekretarijata za kulturu, sport, mlade i socijalo staranje Milanom Koraćem. Odmah je u obilazak poslao člana opštinske komisije Tanju Perović koja se uvjerila da se u ovoj baraci više ne može živjeti. Međutim, rekli su mi da će me staviti na listu prioriteta, ali da za sada Opština nema niti jednu slobodnu stambenu jedinicu za socijalno ugrožene porodice. Ne mogu da čekam, zdravlje djece mi je ugroženo, zato se iseljavam iz barake – istakla je naša sagovornica.
Bez obzira što je godinama slušala samo obećanja, Tanja se ovoga puta nada u lokalnu upravu da će njoj i djeci omogućiti bolji smještaj.
– Potrebna mi je samo jedna soba sa kupatilom, ništa više. Samo da više noću ne strahujem koji dio barake će se urušiti na djecu dok spavaju, da ne strahujemo od vjetra, od studeni – naglasila je Nebrigić.
Barake u naselju „Trudbenik” izgrađene su sredinom prošlog vijeka i bile su namijenjene za smještaj radnika koji su dolazili iz svih krajeva Crne Gore prilikom industrijalizacije i gradnje Nikšića. Poslednje dvije decenije u njima su smještene uglavnom socijalno ugrožene porodice. Kako objekti odavno nemaju svoje „prave” stanare, tako su i izbrisani iz spiska korisnika električne energije, tada je većina ostala bez struje, među njima i Nebrigići.
B.B.

---

Primanja „pojedu” odlasci u bolnice
Tanja Nebrigić ima više zdravstvenih problema koji je muče. O sebi i ne vodi brigu, kaže ona, već joj je važno da djetetu obezbijedi ljekove i preglede koje obavljaju u Podgorici i Beogradu.
– Najmanje tri puta mjesečno moramo na pregled u Podgoricu, trebalo je da idemo još jednom, ali nijesam uspjela da sakupim novac. U Beograd na kontrole odlazimo povremeno, ali nijesmo odavno, što zbog epidemije, a ponajviše zbog novca. Primanja koja su nedovoljna za sve te potrebe, a da ne govorim o tome da treba nahraniti troje maloljetne djece, obući ih, obuti. Sve dosad sam se nekako borila, povremeno nalazila negdje da očistim nekome stan, ulaz zgrade, da pripazim stariju osobu. Sve manje to mogu, što zbog mog zdravlja, što zbog straha da i minut djecu ostavim samu u ovakvom objektu u kojem se gotovo svakodnevno nešto uruši – kaže Tanja.
Ona kaže da joj jednom godišnje, na njen zahtjev, Opština odobri pomoć od 100 eura, a lani je od Centra za socijalni rad za potrebe liječenja djeteta dobila 300 eura.



”Potrebna mi je samo jedna soba sa kupatilom, ništa više...